Modiska radnja Ercegovac se nalazi u samom centru Beograda, preko puta Dvora, na Terazijama br. 40. Njen osnivač je Vojislav Ercegovac. Nakon prvog svetskog rata došao je u Beograd i počeo da radi kao trgovački putnik u radnji Milivoja Popova, koji se bavio manufakturnom proizvodnjom i prodajom šešira u Kolarčevoj ulici br. 5. U toj radnji je tada radila njegova rođena sestra Milena Ercegovac supruga Milivoja Popova.
Vojislav je 1 avgusta 1927 godine otvorio sopstvenu radnju za izradu ženskih šešira u ulici Kneza Miloša. Njen puni naziv bio je “Prodavnica i glavno stovarište ženskih šešira Ercegovac”. Među radnicama je bila i Jelena Trbojević buduća supruga Vojislava.
Jelena je osnovnu školu završila u Osjeku, gde je kasnije učila i modiski zanat u čuvenoj radnji “Kligen”. U Beograd je došla 1927 godine i počela da kreira za modisku radnju „ Ercegovac“. Godinu dana kasnije, zbog povećanog obima posla i potražnje njegovih i Jeleninih šešira, otvorili su još jednu radnju u Sremskoj ulici broj 4 koja je radila dve godine. Tih godina su pokrenuli i treću radnju u ulici Kralja Milana u kojoj su prodavani isključivo dečiji šeširi

Ljubav i moda u porodičnoj firma Ercegovac, idu zajedno od 1927 godine.
Frau Kligen je bila izuzetno stroga, ali ujedno i najbolji Majstor modiskog zanata istočno od Beča. Vodila je školu za mlade devojke, u Hrvatskoj, na Tvrdjavi, u Osjeku. Njene učenice su vrlo često po završenom zanatu, odlazile da rade po Evropi i Americi jer su bile vrlo dobro obučene.
Jelena Trbojević je bila jedna od njih. 1927 godine dolazi u Beograd sa idejom da kupi kartu i iseli se za Ameriku. U Beogradu je sustiže pismo mladje sestre Milice u kome je ova obaveštava da se verila za G.dina Radovana Mirkovića, konjičkog oficira, te da će se ubrzo i udati.
Kako su konjički oficiri bili mladoženje na lošem glasu, prevrtljivi udvarači, starija sestra se zabrinu i reši da ne otputuje pre nego što se Milica uda. Trebalo je daklem bez odlaganja naći posao i stan u Beogradu.
Zet mnogobrojne porodice Ercegovac, G.din Milivoj Popov industrijalac, držao je manufakturu ženskih šešira, i imao dva sina koje taj posao nije zanimao. Studirali su na velikim evropskim školama i vodili prilično burne i mondenske živote. Nakon Drugog svetskog rata se neće ni vratiti u Jugoslaviju. Duško će iz rata izaći kao vrhunski engleski obaveštajac sa nadimkom Tricikl, a Marko kao lekar. G.din Popov je zato zaposlio, izučio zanatu i poslu sredinom dvadesetih godina, svog šuraka, veoma vrednog mladića, Vojislava Ercegovca. Kao svi mladi ambiciozni i talentovani ljudi, Voja je imao ubrzo želju da se osamostali u poslu koji je već veoma uspešno radio. Odlučio je 1926 godine da otvori sopstvenu proizvodnju i prodaju ženskih šešira. Trebalo je daklem brzo naći lokal, modistkinju i radnike.
I eto, onako kako to već biva a da ne znamo tačno kako se to desi, pa s toga to obično pripisujemo sudbini, život ukrsti u Beogradu 1927. puteve dvoje mladih ljudi koji su se u njemu obreli, tražeći svoju budućnost. Nisu ni slutili da će posao prerasti u veliku ljubav, i da će se zanat i radnja preko njihove snaje, unuke i praunuke održati 90 godina u kontinuitetu. Radnja je na istom mestu od 1927.
Ali da bi se sve dogodilo onako kako se dogodilo, bila je potrebna i druga ljubavna priča. Ona je, medjutim, od onih koje donose u životu probleme. Naime, jedna druga modistkinja, već udata i vlasnica već postojeće radnje, počela je zbog zabranjene ljubavne veze da zanemaruje i muža i posao. Sa modistkinjom ne znamo tačno šta se dogodilo, mada neakako te priče uvek izadju na isto, a kako je posao krenuo na loše, muž odluči da se ratosilja lokala. 1 avgusta 1927 godine, G.din Vojislav Ercegovac i G.djica Jelena Trbojević preuzimaju pomenutu radnju u ulici Miloša Velikog, iznad Londona, i prezentiraju svoju prvu kolekciju. G.djica Jela, tog vrelog letnjeg dana, prodaje pet filcanih zimskih šešira u prisustvu starog vlasnika, koga to zamalo ne pokoleba u odluci da izda radnju. Ali posao je već bio sklopljen, a gospoda su bila ljudi od reči, Majstori zanata.
Par meseci kasnije, sestriću Voji dolaze u posetu ujak i ujna. Voja im pokazuje radnju i radionicu. Na opšte iznenadje, a pogotovu G.djice Jele, predstavlja je kao buduću suprugu. Šarmantna prosidba kojoj se nije moglo odoleti donese im 11 avgusta 1928 godine sina Dragoslava, godinama kasnije sa snajom Jelisavetom unuku Jelenu, i još malo kasnije praunuku Isidoru, a firmi « Ercegovac » naslednike, koji su produžili porodičnu tradiciju i ljubav punih 90 godina.
Tako je stvarana beogradska modna (robna) marka « Ercegovac šeširi »koja je i danas, posle gotovo jednog veka, poznata širom Balkana, Evrope i Sveta.